Nema bolje pripreme za životne napore od bavljenja sportom
Ivan Sarjanović je liječnik, specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije, no uz sve to je i košarkaš i slikar. Kroz srednju školu su ga inspirirali Dostojevski i Freud, a u slikarstvu impresionisti, posebice Van Gogh i Edvard Munch tako da je bio u dilemi što upisati: likovnu akademiju ili studij medicine. Ljubav prema neuropsihijatriji ga je potaknula da se ipak odluči za medicinu, iako je ljubav prema umjetnosti još uvijek prisutna kroz slikarstvo kao hobi. Dr. Sarjanović je paralelno profesionalno igrao košarku, studirao medicinu te vodio obiteljski život. U nastavku saznajte zbog čega se odlučio za specijalizaciju fizikalne medicine i rehabilitacije, kako je usklađivao treninge i studij medicine te u kojem je klubu igrao.
Možete li nam se ukratko predstaviti - gdje ste rođeni, gdje ste išli u srednju školu i kada ste spoznali da želite upisati studij medicine?
Rođen sam 30. travnja 1949. godine u Beogradu te sam kompletno školovanje, koje uključuje osnovnu školu, gimnaziju, medicinski fakultet i na kraju, specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije završio u Beogradu. Za studij medicine sam se odlučio pri kraju srednjoškolskog obrazovanja iako sam razmišljao i o studiju slikarstva.Dr. Ivan Sarjanović u ordinaciji
U Vašem životopisu vidjeli smo kako ste se školovali u Beogradu, Anconi i Ljubljani. Postoji li određena razlika u principu rada u različitim državama i kako Vam je bilo proučavati medicinu u novim okruženjima te na drugim govornim područjima?
Kada se bavite medicinom, edukacija nikada ne prestaje stoga, ako odlazite raditi u neku drugu državu, morate biti što stručniji i sposobniji kako biste se nametnuli u novom okruženju.Od travnja 1979. godine do svibnja 1998. godine radio sam u Zavodu za rehabilitaciju “Dr. Miroslav Zotović” s određenim prekidima zbog rada u inozemstvu.
Malta 1984. - 1985. godine te 1989. - 1990. godine - savjetnik u bolnici Sveti Luka, u okviru Zavoda za međunarodnu suradnju
Houston - Sjedinjene Američke Države 1987. godine - rad na projektu “Ozljede mozga” u kojem se istraživao tzv. centralni zamor, odnosno moždani zamor
Italija (Porto Potenza Piccena) 1993. - 1995. godine -konzultant u Institutu za rehabilitaciju “Sveti Stefan”
Slovenija - od svibnja 1998. godine
Prve tri godine rad u dijagnostici (elektromioneurografija - EMNG), a nakon toga kao fizijatar (specijalist za rehabilitaciju) sve do odlaska u mirovinu 01.09.2017. g. Istovremeno sam radio i kao nadzorni liječnik (medicinsko - financijski nadzori na području rehabilitacije, ortopedije, neurologije i reumatologije od najnižeg do najvišeg nivoa) u sklopu Zavoda za zdravstveno osiguranje.
U međuvremenu sam morao, zbog raspada Jugoslavije i nepriznavanja diplome nepriznate države, položiti veliki broj ispita u Italiji (Ancona) i u Sloveniji (Ljubljana) te ponovno stažirati i diplomirati u Urbinu. Sada posjedujem tri diplome medicinskog fakulteta (Beograd, Ancona i Ljubljana).
Iz vlastitog iskustva sam zaključio kako Sjedinjene Američke Države nude najbolje uvjete za rad, kao i sustav školovanja. Najteža komunikacija mi je bila u Teksasu na “teksaškom” engleskom jeziku na kojem se “guta” pola riječi tako da mnogi pojmovi nisu bili lako razumljivi, na što sam se ubrzo adaptirao. U drugim državama nisam imao nikakvih problem s jezikom.
Kako to da ste se odlučili specijalizirati upravo fizikalnu medicinu i koje su Vas još grane medicine privlačile? Postoji li neko određeno područje fizikalne medicine koje Vas posebice zanima?
Kao srednjoškolac sam bio fasciniran Dostojevskim, Freudom, a u slikarstvu impresionistima, posebice Van Goghom i Edvardom Munchom. Vjerojatno je upravo to utjecalo na moj odabir studija medicine jer me jako zanimala psihijatrija. Tijekom staža sam očekivao znatno veće terapijske učinke u psihijatriji, stoga sam se predomislio i odlučio za specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije, kako bih se kasnije bavio neurorehabilitacijom kao subspecijalizacijom.
Izvor fotografije: Departures
Sada ćemo se malo osvrnuti na Vašu košarkašku karijeru. Koliko dugo ste trenirali košarku prije nego što ste se odlučili za profesionalnu karijeru? Dosta dugo ste igrali za Crvenu zvezdu s kojom ste osvojili i brojne nagrade, kako ste usklađivali studij i karijeru profesionalog košarkaša?
U našem najtrofejnijem klubu KK Crvena Zvezda igrao sam od 1962. do 1976. godine i prošao sve selekcije od pionira do prvog tima. S juniorima sam 1967. godine bio prvak Jugoslavije, a s prvim timom dva puta prvak države (1969. i 1972.g.) te tri puta pobjednik Kupa Jugoslavije (1971., 1973. i 1974. g.). Jednom smo osvojili Kup pobjednika kupova Europe (1974.g. kao prva ekipa s prostora Jugoslavije koja je osvojila jedan europski trofej), dok smo jednom igrali finale istog natjecanja.Odigrao sam 22 utakmice za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije: kvalifikacije za europsko prvenstvo u Francuskoj (Caen) 1967.g. Na Balkanskom šampionatu u Rumunjskoj (1968.g., Hunedoara) smo osvojili zlatnu medalju, a na europskom 1969. u Španjolskoj (Vigo) srebrnu medalju. Na turniru olimpijskih nada 1969. godine u SSSR-u (Minsk) sam igrao za mladu reprezentaciju Jugoslavije i bili smo drugi.
Mi službeno u to vrijeme nismo bili profesionalci, ali smo imali profesionalne obaveze. Trenirali smo dva puta dnevno svaki dan, igrali utakmice subotom ili nedjeljom u Jugoslaviji, a preko tjedna smo igrali utakmice po Europi u okviru Kupa šampiona ili Kupa pobjednika kupova. Nakon završetka ligaškog natjecanja, morao sam nadoknađivati vježbe na kojima nisam bio prisutan zbog putovanja preko tjedna kako bih mogao polagati ispite. Na turneje, koje su slijedile nakon završene lige, nosio sam kompletnu literaturu i u slobodno vrijeme učio i pripremao se za polaganje ispita.
Koliko ste vremena dnevno provodili na treninzima? Pretpostavljamo da su se treninzi pojačali kada ste se odlučili na profesionalnu karijeru stoga moramo istaknuti kako je impresivno to što ste usklađivali košarkašku karijeru i studij medicine. Vjerujemo da je bilo potrebno mnogo dobre organizacije, upornosti i odricanja.
Treninge smo imali radnim danima ujutro od 10:00 h do 11:30 h, a navečer od 20:00 h do 22:00 h, kondicijski treninzi i teretana su obično bili ponedjeljkom, a temelj kondicije i snage smo mukotrpno stjecali na osnovnim pripremama na planini u rujnu. Kada sam bio na trećoj godini medicine (1972. godine), supruga Ljudmila (također liječnica, specijalist kliničke mikrobiologije) i ja smo dobili sina Nikolu, a 5 godina kasnije i kći Ivanu.Morali smo uskladiti moje sportske aktivnosti, naše obaveze na fakultetu (kasnije na specijalizaciji) i obiteljski život. Zanimljivo je da me je od svih košarkaša u ono vrijeme samo Nikola Plećaš jednom prije početka utakmice - pri pozdravljanju upitao: “Kako čoveče uspevaš da studiraš medicinu i igraš košarku?” To sam mu pri nedavnom susretu spomenuo.
Zanimljivo je to kako ste iskombinirali ljubav prema košarci i medicini. S koliko godina ste se počeli baviti košarkom i jeste li se bavili još nekim sportom prije košarke?
Volio sam igrati nogomet, kao i svi klinci. U osnovnoj školi bih odmah nakon što bi završila nastava požurio na livadu između paviljona gdje smo po cijele dane jurili loptu, a košarku sam počeo igrati pri kraju osnovne škole. Na prvenstvu Beograda sam igrao za svoju školu, a upravo na tom prvenstvu su me zapazili i pozvali da igram u KK Crvena Zvezda. Odlično sam igrao i stolni tenis.Smatram da su osobe koje su talentirane za jedan sport s loptom, talentirane i za druge sportove s loptom jer je sve stvar koordinacije koju imate ili nemate, dok je baza uspjeha u svakom sportu ogroman rad bez obzira na razinu talenta. Netko tko se nikada nije bavio sportom može smatrati da je to neka vrsta mazohizma, ali ja bih rekao da su preduvjeti za bavljenje sportom ljubav i strast, zbog čega vam ništa ne pada teško. Nema bolje pripreme za životne napore od bavljenja sportom.
Nakon specijalizacije ste radili kao liječnik u raznim državama poput Malte, Slovenije, Sjedinjenih Američkih Država i Italije. Postoje li neke značajne razlike u životnim navikama i tipovima bolesti tamošnjih stanovnika u odnosu na stanovnike Srbije?
Na Malti sam zapazio veliki broj pacijenata oboljelih od dijabetesa, cerebralne paralize i Down sindroma. Također sam susretao i pretile osobe, kako na Malti, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama. Smatram kako je brza hrana i nedostatak slobodnog vremena da se ljudi posvete sebi i porodici globalni problem.Koje su najčešće bolesti i ozljede koštano-mišićnog sustava koje se pojavljuju u krugovima sportaša, a koje se najčešće javljaju kod fizički neaktivnih stanovnika?
Ozljede i bolesti nastaju kao posljedica disbalansa između velikog opterećenja i smanjene mogućnosti određenog zgloba, tetive ili ligamenta da trpi to opterećenje. Kratkoročno gledano, u košarci su najčešće ozljede skočnog zgloba i bolovi u kralježnici, a dugoročno gledano, po završetku sportske karijere i degenerativne promjene na koljenima (gonartoza) i kukovima (koksartroza). U nogometu najviše trpi koljeno, a u rukometu i tenisu rame.Osobe koje se nikada nisu bavile sportom najčešće imaju bolove u križima i vratu, kao posljedica statičkih opterećenja pri dugotrajnom sjedenju.
Koje se metode liječenja najčešće primjenjuju u fizikalnoj medicini i možete li istaknuti neki uređaj, zahvat ili određenu terapiju koja je osobito značajna za populaciju koja, zbog nedostatne i neredovite fizičke aktivnosti, često trpi bolove i ukočenost?
Tijekom rada u ordinaciji sam se svakodnevno najviše susretao s takozvanim bolnim sindromima koji se najčešće pojavljuju kod radnika koji rade na tekućoj traci gdje izvode iste, ponavljajuće pokrete cijelo radno vrijeme s kratkom pauzom. Nema efikasnog liječenja ako se ne ukine uzrok koji dovodi do problema, što bi u ovom slučaju bilo bolovanje ili promjena radnog mjesta jer tada dolazi do relaksacije pogođenih struktura. Nakon toga slijede različiti modaliteti fizikalne terapije (krioterapija, ultrazvuk, TENS, IFT, magnetoterapija...) koji su individualno prilagođeni stanju ozljede ili bolesti.Nakon košarkaške karijere radili ste kao fizijatar unutar košarkaških timova. Možete li ukratko opisati to iskustvo.
Dvije godine (1986. – 1987.g.) sam bio predsjednik zdravstvene komisije u KK Crvena Zvezda i član zdravstvene komisije košarkaške reprezentacije Jugoslavije na osobnu molbu tadašnjeg izbornika Krešimira Ćosića. Pokojni Krešimir Ćosić je tada vodio legendarnu generaciju Kukoč, Divac, braća Petrović, Rađa, Saša Djordjević. Zoran Slavnić je bio pomoćni trener reprezentacije.Odmah sam uveo obavezno bandažiranje skočnih zglobova i dvije garniture dresova za svaku utakmicu u cilju prevencije uganuća skočnih zglobova i problema s kičmom. Naime, u vrijeme kada smo mi igrali košarku su u modi bile plitke tenisice i cijelu utakmicu smo igrali u jednom dresu i to često u hladnim dvoranama, tako da sam mogao iscijediti “baru” iz dresa na poluvremenu. Zato sam uvijek nosio majicu ispod dresa kako bi upila znoj i zaštitila moju kičmu.
Povodom 40 godina od osvajanja titule svjetskog prvaka u košarci u Ljubljani 1970. g., bivši reprezentativci su bili gosti na turniru najmladjih košarkaša iz Europe u Novoj Gorici 2010. g. Pored spomenutih reprezentativaca bilo je i nekoliko bivših košarkaša koji nisu bili u toj ekipi. Mene je pozvao trener Ranko Žeravica da im se pridružim.
Kao košarkaš i kasnije kao liječnik košarkaških timova, upoznali ste brojne slavne košarkaše. Tko je od njih na Vas ostavio najjači dojam? Koga se sjećate sa radošću i divljenjem? Postoji li neki događaj kojeg se rado sjećate?
I danas se povremeno viđamo mi, bivši košarkaši u različitim okolnostima i rado se družimo. Ako bi izdvojio nekoga iz najstarije generacije, to su Radivoj Korać, Ivo Daneu, Petar Skansi, Rato Tvrdić i Neca Djurić, dok bi iz mlađe generacije to bio Krešo Ćosić. Svi su bili fantastični igrači, ali su za mene, ono što je najvažnije, sjajne ličnosti. Od trenera to je Aca Nikolić, koji je bio izuzetan u svakom pogledu. Brinuo je o svima nama kao drugi otac. Rado se sjećam druge titule prvaka Jugoslavije moje generacije iz Zvezde 1972. godine, kada mi se - u približno isto vrijeme, rodio sin Nikola na moj 23. rođendan, 30. travnja.I za kraj nekoliko osobnih pitanja:
Koja je Vaša omiljena knjiga, a koji omiljeni film?
Moja omiljena knjiga je „Zločin i kazna“ od Dostojevskog, a moj omiljeni film je „Ryanova kći“ od Davida Leana.Koja je osoba na Vas najviše utjecala i koju biste povijesnu osobu voljeli upoznati?
Moj pokojni otac Nikola, koji je nažalost mlad umro u 54. godini, najviše je utjecao na mene. Od povijesnih ličnosti bih izdvojio Michelangela koji nam je ostavio veličanstvene skulpture. Političare i vojskovođe nisam nikada posebno cijenio, ali se zato divim velikim umjetnicima.Da niste liječnik, koju biste drugu profesiju odabrali u svom životu i zašto?
Hobi mi je slikarstvo. Bio sam član Kluba umjetnika “Đuro Salaj” i mala dilema je bila želim li se upisati na likovnu akademiju ili medicinu.Hvala Vam puno na vremenu i trudu koje ste uložili u ovaj intervju. Bilo nam je vrlo zanimljivo slušati Vašu životnu priču u kojoj ste spojili dvije velike ljubavi - sport i medicinu. Želite li možda nešto istaknuti za kraj ili poslati određenu poruku čitateljima?
Obično sam svoje pacijente savjetovao da “servisiraju” tijelo kroz vježbu i kretanje jer se na taj način izbjegava „morbogeni trijas“: nedovoljna fizička aktivnost, debelost (adipoznost) i psihički stres. Sportske aktivnosti, vježbe i kretanje su najjeftinija investicija za održavanje ili poboljšanje zdravlja, a u zdravom tijelu je i zdrav duh!
Podijeli:
Pogledaj i preostale tekstove
PRETRAŽI HALO-DOKTORE
Mjesto:
Slobodna pretraga:
Djelatnost: