12.11.2023.
Darivanje krvi: proces koji traje deset minuta, a može spasiti živote!
Silvana Jurenec, dr.med., specijalistica je transfuzijske medicine od 2009. godine, nakon čega počinje graditi svoju karijeru kao klinički transfuziolog unutar Kliničke bolnice Merkur. Dr. Jurenec kao područje od posebnog interesa ističe rad s bolesnicima koji su oboljeli od malignih hematoloških bolesti i kod kojih je indicirana transplatacija koštane srži. Liječnica je, u takvim slučajevima, odgovorna za postupak leukafereze, odnosno za sakupljanje krvotvornih matičnih stanica iz krvi. Razgovarali smo s dr. Jurenec o važnosti transfuzijske medicine, o samom činu darivanja krvi, procesima koji se odvijaju nakon što se osobi izvadi određena doza krvi i mogućim nuspojavama, kako bi se educiralo i potaknulo osobe na dobrovoljno darivanje krvi jer se na taj način pojedincima može spasiti život!
Možete li ukratko definirati transfuzijsku medicinu i objasniti po čemu se ona razlikuje od ostalih specijalnosti?
Transfuzijska medicina se razlikuje od svih drugih medicinskih specijalnosti jer sve medicinske specijalnosti u središtu interesa imaju bolesnika, dok je transfuzijska medicina, osim na bolesnika, usmjerena i na zdravu osobu koja je darivatelj krvi. Lijepu definiciju plemenitog ljudskog čina darivanja krvi dao je naš blagopokojni kardinal Franjo Kuharić koji je rekao da je darivanje krvi - transfuzija ljubavi. Darovana krv često spašava nečiji život i upravo je ta činjenica misao vodilja tisućama naših dobrovoljnih darivatelja krvi.Program okupljanja dobrovoljnih darivatelja krvi je socijalni program, a prošle je godine , u Hrvatskoj, prikupljeno 197.000 doza krvi, koje je darovalo ukupno 94.000 darivatelja. Odnos između darivatelja i transfuzijske službe se, u Hrvatskoj, kao i u drugim europskim zemljama, osniva se na partnerstvu između darivatelja krvi , zajednice i transfuzijske službe.
Tko sve može darivati krv i koliko često se ona može darivati? Koliko dugo traje sam čin darivanja krvi?
Krv mogu darivati samo zdrave osobe u dobi od 18 do 65 godina života, a učestalost darivanja je također strogo definirana. Žene mogu darivati punu krv svaka 4 mjeseca, a muškarci svaka 3 mjeseca. Tjelesna težina osobe koja želi darovati krv treba biti iznad 55 kilograma. Sam čin darivanja krvi siguran je postupak koji traje desetak minuta, a započinje identifikacijom darivatelja na temelju određenog dokumenta s fotografijom (osobna iskaznica ili vozačka dozvola). Nakon toga se podaci ispisuju na evidencijski karton davatelja krvi te se provjerava razina hemoglobina u krvi.Darivatelji krvi mogu spasiti čak tri života jednom dozom krvi (450 mL) ! Najčešći razlog za nedarivanje krvi je strah i slabo znanje o potrebama i samom darivanju krvi. Upravo zbog toga bi sve što je u svezi s darivanjem krvi trebalo biti javno i dobro obrazloženo jer je veća vjerojatnost da će ljudi prepoznati neke od motiva za darivanje krvi ako budu dobro informirani.
Provjeru razine hemoglobina u krvi vrši tehničar ubodom darivatelja sterilnom lancetom u jagodicu prsta i skidanjem kapi koju trzajem spušta u posudu napunjenu bakrenim sulfatom poznate koncentracije. Ukoliko kapljica potone, znači da je razina hemoglobina u krvi uredna, stoga darivatelj može dati krv. Test sa bakrenim sulfatom je brza, jednostavna i pouzdana metoda pomoću koje se štiti darivatelje krvi. Nakon što prođe prvi test, osoba prolazi kroz liječnički pregled gdje mu se mjeri tlak, provjerava se rad srca i obavlja se razgovor u kojem liječnik, kroz postavljanje određenih pitanja, odlučuje može li osoba darovati krv bez škodljivosti za vlastito i tuđe zdravstveno stanje. Ukoliko i razgovor prođe dobro, osoba odlazi na venepunkciju te joj iskusan zdravstveni tehničar odabire venu u lakatnoj jami gdje uvodi iglu u venu.Što se događa s dozama krvi dragovoljnih darivatelja krvi nakon samog čina darivanja krvi?
Svakoj dozi darovane krvi se određuje krvna grupa i provodi se serološko testiranje na biljege krvlju prenosivih bolesti - hepatitis B, hepatitis C, HIV i sifilis kao i molekularno NAT testiranje na prisutnost virusa hepatitisa B, hepatitisa C, HIV-a. Iz krvi dragovoljnih darivatelja krvi proizvode se krvni pripravci, a to su koncentrati eritrocita, koncentrati trombocita, koncentrati leukocita, krioprecipitat i svježe smrznuta plazma. Koncentrati eritrocita i trombocita se mogu filtrirati i na taj način smanjiti broj leukocita u krvnim pripravcima što znatno doprinosi smanjenju učestalosti posttransfuzijskih reakcija.U bolnici se prije svake transfuzije koncentrata eritrocita provodi imunohematološko testiranje kojim se provjerava krvna grupa bolesnika i krvna grupa doza koncentrata eritrocita, ispituje se prisutnost iregularnih antieritrocitnih protutijela u plazmi bolesnika te se rade testovi podudarnosti između krvi bolesnika i koncentrata eritrocita. Transfundirati se smiju samo one doze koncentrata eritrocita koje su podudarne s krvlju bolesnika.
Dr. Jurenec: "Svaka doza krvnog pripravka i svaka transfuzija krvnog pripravka je siguran postupak, ali ta sigurnost nikada neće biti apsolutna! Siguran darivatelj i kvalitetan krvni pripravak su sigurno prvi korak ka kvalitetnom transfuzijskom liječenju, ali ne i dovoljan!"
Je li transfuzija u potpunosti siguran čin i na temelju čega se donose odluke o takvom liječenju?
Svaki čin transfuzije nosi određeni rizik. Liječnik koji donosi odluku o transfuzijskom liječenju i koji je odgovoran za transfuziju procjenjuje da li je korist od transfuzijskog liječenja veća od rizika koje ono nosi. Odluku o transfuzijskom liječenju liječnik donosi na temelju znanstvenih spoznaja, kliničkih i laboratorijskih pokazatelja, a ne na temelju svog iskustva ili ustaljene prakse. Pri transfuzijskom liječenju mogu nastati i neželjene nuspojave ili reakcije na transfuziju. One se mogu javiti za vrijeme ili par sati pa i dana nakon transfuzije. Mogu biti imunološke prirode ili posljedica infuzije bioloških medijatora koji nastaju u krvnom pripravku za vrijeme skladištenja.Rekli ste kako prilikom transfuzijskog liječenja može doći do neželjenih reakcija na transfuziju. Možete li navesti reakcije koje se najčešće pojavljuju, ukratko ih opisati, te navesti simptome po kojima se može prepoznati određena reakcija?
Najčešće reakcije na transfuziju su blage alergijske reakcije koje nastaju za vrijeme ili kratko vrijeme nakon transfuzije. One predstavljaju reakciju na nepoznati sastojak darivateljeve krvi, a obično se manifestiraju samo kožnim promjenama tipa urtikarija. U tom slučaju je potrebno zaustaviti transfuziju, dok je pacijentu potrebno dati antihistaminik. Nakon što nestanu kožne promjene transfuzija se može nastaviti. Moguće su i teže sistemske alergijske reakcije koje su jako rijetke, tipa anafilaktičke reakcije s padom tlaka, ubrzanim radom srca, bronhospazmom i otežanim disanjem, grčevima u trbuhu, mučninom, povraćanjem, gubitkom svijesti. Mogu nastati u primatelja s manjkom IgA i prisutnim IgA protutijelima. Reakcija nastaje nakon par ml transfundiranog pripravka. Učestalost je 1,3 na 106 transfundiranih doza krvnog pripravka.Febrilna nehemolitička transfuzijska reakcija može nastupiti za vrijeme ili do 6 sati nakon transfuzije. Nastaje kao posljedica reakcije između bolesnikovih antileukocitnih antitijela i leukocita ili leukocitnih fragmenata u krvnom pripravku. Učestalost je 1 na 8 transfuzija, a manifestira se groznicom ili zimicom, porastom temperature za više od 10°C od temperature prije početka transfuzije. U terapiji se daje antipiretik.
Izvor fotografije: The Independent
Još jedna teška poslijetransfuzijska reakcija je akutna ozljeda pluća uzrokovana transfuzijom (Transfusion-related Acute Lung Injury - TRALI). TRALI je povezan s prisutnošću protutijela u plazmi darivatelja koji reagiraju s primateljevim leukocitnim antigenima ili s prisutnošću biološki aktivnih lipida i drugih spojeva koji mogu nastati u krvnom pripravku tijekom skladištenja koji reagiraju s neutrofilnim leukocitima bolesnika i aktiviraju ih. Kompleks antigen-antitijelo također aktivira neutrofilne leukocite u plućnoj mikrocirkulaciji, oslobađaju se medijatori upale, proteaze što dovodi do povećanja propusnosti krvnih žila i nastanka plućnog edema.
Učestalost je 1:5000 transfuzija, a stopa smrtnosti je 5 do 17%. Simptomi su otežano, ubrzano disanje, zimica, vrućica, pad tlaka te nekardiogeni bilateralni plućni edem koji dovodi do respiratornog zatajenja tijekom ili unutar 6 sati od transfuzije. U takvim slučajevima potrebno je odmah zaustaviti transfuziju. Terapija je simptomatska te nagli početak nekardiogenog edema pluća, u težim slučajevima, može zahtijevati umjetnu ventilaciju.
O reakciji na transfuziju se obavezno obavještava transfuzijska služba koja analizom uzoraka darivatelja krvi ispituje jesu li u krvi darivatelja prisutna antileukocitna antitijela koja su mogla uzrokovati reakciju. Ako jesu, od tog darivatelja se više ne uzima krv.
Volumno preopterećenje uzrokovano transfuzijom može nastati kod djece ili starijih srčanih ili bubrežnih bolesnika koji teško toleriraju unos veće količine tekućine, osobito ako su krvni pripravci prebrzo transfundirani. Simptomi su glavobolja, otežano disanje, pritisak u prsima, kašalj. U terapiji se daju diuretici.Rijetka, ali jako teška, akutna hemolitička reakcija može nastati kao posljedica ljudske greške pri uzimanju uzoraka krvi za prijetransfuzijsko ispitivanje, pri identifikaciji bolesnika ili doze krvnog pripravka. Nastaje kao posljedica nepodudarnosti između protutijela primatelja i eritrocitnih antigena darivatelja. Jačina reakcije ovisi o stupnju nepodudarnosti, o količini primljene krvi, o brzini transfundiranja. Nastupa hemoliza, razaranje eritrocita zbog čega može nastati zatajenje bubrega i poremećaj zgrušavanja krvi. Početak reakcije je većinom nagao. Bolesnik se žali na nelagodu i tjeskobu, osjećaj topline duž vene u koju se transfundira krv, bol u lumbalnom području, grčevitu bol u prsima, ubrzana je srčana akcija. Često subjektivno pacijent ima”osjećaj prijeteće propasti”. U nesvjesnom stanju ili kod anesteziranog pacijenta obično nastupa krvarenje zbog poremećaja zgrušavanja krvi, a moguć je i smrtni ishod reakcije. Čim se uoči greška ili kod pojave simptoma reakcije, transfuzija se zaustavlja, liječenje bolesnika je simptomatsko, a u transfuzijski laboratorij se šalju uzorci krvi bolesnika i ostatak krvnog pripravka na analizu.
Izvor fotografije: BioMed Central Ltd
Odgođena hemolitička reakcija nije po život opasno stanje i najčešće je asimptomatska. Nastaje kod pacijenata koji su razvili antitijela iz prethodnih transfuzija i trudnoća, ali, u vrijeme testiranja prije transfuzije, titar protutijela je bio prenizak za identifikaciju standardnim postupcima. Naknadna transfuzija koncentrata eritrocita koji imaju odgovarajući antigen rezultira porastom titra antitijela što dovodi do hemolize transfundiranih eritrocita. Obično nastaje 4-8 dana nakon transfuzije krvi, ali se može razviti do mjesec dana kasnije. Nastaje neočekivani pad hemoglobina, blagi porast serumskog bilirubina. U laboratoriju transfuzijske medicine identificira se antitijelo koje je uzrokovalo reakciju i u slučaju potrebe za transfuzijom, bolesnik će dobiti odgovarajući krvni pripravak.
Ako je bolesnik imunokompromitiran, transfundirani vijabilni T limfociti iz krvnog pripravka umnažaju se i reagiraju protiv stranog tkiva primatelja koji ne može adekvatni imunološki odgovoriti. Ta reakcija je poznata kao graft versus host disease (GVHD), odnosno bolest presatka protiv primatelja, pri čemu presadak predstavlja transfundirane doze krvi. Reakcija počinje obično 4- 30 dana nakon transfuzije, a simptomi mogu biti vrućica, kožne promjene, anoreksija, mučnina, povraćanje, proljev. Smrtnost je 75%-90%. Prevencija reakcije je inaktivacija limfocita zračenjem staničnih krvnih pripravaka za transfuziju kod intrauterinih transfuzija, imunokompromitiranih primatelja, transfuzija od srodnih darivatelja (rodbine), primatelja nakon transplantacije koštane srži.
Mogu li se transfuzijama krvi prenijeti zarazne bolesti?
Iako se sve doze krvi testiraju na hepatitis B, C, HIV i sifilis, ako se darivatelj krvi nalazi u ranoj fazi u kojoj se dostupnim testovima ne može otkriti prisutnost virusa ili antitijela na viruse (Windows period), transfuzijama krvi se mogu prenijeti i zarazne bolesti koje uzrokuju virusi hepatitisa B,C, D, virus ljudske imunodeficijencije (HIV), virus zapadnog Nila i druge bolesti na čije uzročnike se krv darivatelja ne testira.
Window period kod NAT testiranja na hepatitis B je 15 dana, za hepatitis C je 3-4 dana, za HIV je 5 dana. Koliko god da medicina napreduje i testovi u transfuziji postaju sve precizniji i osjetljiviji i doze krvnih pripravaka sve sigurnije, rizik od potencijalnih transfuzijskih reakcija će uvijek postojati. Zbog toga, transfuzije krvnih pripravaka treba primjenjivati u strogo indiciranim slučajevima.
Tagovi:
zdravlje
,
liječnik
,
intervju
,
transfuzija
,
krv
,
krvne stanice
,
bolnica
,
darivanje krvi
Sviđa Vam se način rada ovog doktora?
Pogledajte instituciju u kojoj radi
Podijeli:
Pogledaj i preostale tekstove
PRETRAŽI HALO-DOKTORE
Mjesto:
Slobodna pretraga:
Djelatnost: