Razgovor s mladom liječnicom koja je odlučila ostati u Hrvatskoj
Dok u medijima najčešće možemo pročitati kako mladi liječnici odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim prilikama, zaboravljamo one mlade liječnike koji su odlučili nakon studija ostati ovdje, graditi karijeru i svojim znanjem i vještinama doprinositi razvoju hrvatskog zdravstva. Nije zanemariv broj takvih liječnika, koji, unatoč preprekama i problemima na koje nailaze na putu do ostvarivanja svojih ciljeva, ostaju u Hrvatskoj. Jedna od njih mlada je liječnica Lucija Knežević Žumbar koja je podijelila je s nama svoja iskustva sa studija Medicine, iz Hitne medicine u kojoj je bila zaposlena nakon što je završila stažiranje i položila državni ispit te iz Zavoda za javno zdravstvo u kojem je danas zaposlena.
Od 2013. do 2018. hrvatske bolnice bilježe kontinuirani odlazak liječnika. S jedne strane KBC Zagreb nema podatke o liječnicima koji su otišli, a KB Dubrava ne želi iznositi podatke, dok s druge strane iz KBC-a Split otišlo je 29 liječnika, iz KBC-a Osijek 28, iz KBC-a rijeka 25, a bolnica iz koje je otišlo najviše liječnika je zagrebačka bolnica Merkur s 36 liječnika. Od toga, iz bolnice Merkur najviše je otišlo specijalista interne medicine, čak devet, otišlo je i pet radiologa te su otišla četiri ginekologa. Osim specijalista, otišlo je i pet specijalizanata, prenosi Index.hr.
U razgovoru s dr. Lucijom Knežević Žumbar, dotakli smo se odlaska mladih liječnika iz Hrvatske, studiranja medicine, rada u Hitnoj medicinskoj službi i Zavodu za javno zdravstvo.
Sve češće možemo čuti kako specijalisti, ali i studenti i specijalizanti medicine odlaze u inozemstvo, što vas je motiviralo na ostanak u Hrvatskoj i jeste li ikada razmišljali o odlasku iz Hrvatske?
- Razmišljala sam o odlasku. Nakon dva razgovora za posao, odnosno, nakon što sam se javila na natječaje za specijalizaciju i doživjela neuspjeh, pomislila sam da bih trebala pokušati otići negdje na englesko govorno područje i tamo nastaviti graditi karijeru. No, u tom razdoblju razmišljanja i proučavanja opcija, pojavio se natječaj za posao na istarskom Zavodu za javno zdravstvo, a to je bilo baš ono što sam priželjkivala i ta treća sreća bila je, za mene, stvarno sreća. Dobila sam posao i nadam se da ću ovdje nastaviti sa specijalizacijom epidemiologije.
Drugi prijatelj, koji specijalizira anesteziologiju, često spominje kako će se vratiti, ali svaki mjesec kada dobije plaću, promijeni mišljenje. Često govori kako mu je jako naporno, ali zaboravi na sve kada vidi da je njegov svaki trud i prekovremeni sat nagrađen. I prijateljica koja je u Londonu ima u dugoročnim planovima povratak u Hrvatsku, ali prije svega postavila si je ciljeve u karijeri koje želi tamo ostvariti, tek nakon toga bi se vratila, a to neće biti tako skoro.
- Kolege koji su vani, svaki prekovremeni sat i sve što rade više od planiranog imaju plaćeno. Edukacija je puno bolja, primjerice, kolegica iz Londona putuje na usavršavanja i edukacije po Europi te kroz rad puno uči. Ona bez problema može nazvati svog mentora u bilo koje doba dana ili noći, ako je u nedoumici, on će doći i objasniti joj ili joj pomoći.
Kod nas je taj odnos između specijalista i specijalizanta malo drukčiji, nekada mentori pomognu, a nekada ne, tako da ponekada nije jednostavno jer odnosi nisu regulirani. Naravno, nije u svim bolnicama i na svim odjelima isto, imam osjećaj da mnogi imaju stav, kao, moramo svi proći to kao specijalisti, što mislim da nema previše smisla. Neke su bolnice i odjeli uveli pravilo da se može i trebalo bi se prijaviti, ako mentor nepravilno postupa prema specijalizantu i to je odličan pomak prema budućnosti.
- Atraktivne specijalizacije poput kardiologije, dermatologije, oftalmologije i ginekologije uvijek su tražene. Za jedno mjesto javi se i deset liječnika. Dok, s druge strane za zahtjevne, a manje profitabilne, poput pedijatrije, hitne i radiologije, nije problem dobiti specijalizaciju. Razlikuje se od bolnice do bolnice i od grada do grada. U zagrebačkim je bolnicama uvijek veće zanimanje za specijalizacije od manjih bolnica u manjim gradovima.
Lucija Žumbar za specijalizaciju je odabrala epidemiologiju. Ova specijalizacija traje četiri godine i jedna je od kraćih specijalizacija. U odnosu na druge grane koje se sastoje od dijagnostike i liječenja, epidemiologija gleda širu sliku, utjecaja okoliša i uzročno-posljedične veze.
Dr. Lucija Knežević Žumbar (fotografija iz privatne kolekcije)
Lucija Žumbar trenutno je zaposlena u Zavodu za javno zdravstvo u Puli i ona pokriva cijelo područje Istarske županije, ali postoje i ispostave koje po gradovima pokrivaju okolna područja. Posao koji trenutno radi, većinom je terenski i uključuje cijelu Istarsku županiju. Udarni dio godine je turistička predsezona i sezona, između travnja i kolovoza kada se obavlja velik dio sanitarnih pregleda sezonskih radnika. Naravno, tu je i sezona gripe, odnosno, cijepljenja protiv gripe.
Lucija Žumbar, nakon završenog Medicinskog fakulteta u Rijeci, stažirala je u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici te je položila državni ispit. Nakon toga, ističe, izbor baš i nije velik, na početku karijere moguće je birati između obiteljske i hitne medicine. Tako se ona odlučila vratiti u rodni Zadar i pridružiti se zadarskoj hitnoj pomoći.
Na četiri medicinska fakulteta u Hrvatskoj, Zagreb, Rijeka, Osijek i Split, godišnje se ukupno može upisati 585 studenata. Od toga, u Medicina u Zagrebu ima čak 300 mjesta, u Rijeci je otvoreno 130 mjesta i osam mjesta za strane studente, u Osijeku se upisuje 65 redovitih studenata i pet stranih studenata, dok u Splitu svake godine upisuju 90 studenata. Studij medicine traje šest godina, nakon čega je potrebno odraditi staž u trajanju od pet mjeseci i položiti državni ispit.
No, razumijem i liječnike, kada ti odjednom dođe 20 specijalizanata, više smetaju, nego li mogu koristiti. Lakše je u manjoj bolnici, tamo im trebaš i imaš priliku raditi svašta. Da sada moram ponovno na staž, odabrala bih Zadar.
S jedne strane razumijem da neke specijalizacije zahtijevaju i fizičku snagu. Recimo, ne bih nikada mogla ovako sitna raditi u traumatologiji ili ortopediji, no za specijalizacije poput anesteziologije mi nije jasno zašto radije biraju liječnike od liječnica.
Tako da, u situacijama poput dobivanja specijalizacije, nije jednostavno kada si žena, a nekada je i problem što si udana i moraš razmisliti hoćeš li planirati ili hoćeš li reći da planiraš imati djecu u narednim godinama kada bi trebala još biti na specijalizaciji.
Najveći su mi izazov bili slučajevi s djecom, prometne nesreće... Sjećam se svog prvog terena u Zadru, bila sam na zamjeni liječniku koji je bio na godišnjem i samo sam radila kao „vanjska“ liječnica, dakle samo izvan bolnice. Treća intervencija toga dana bila mi je reanimacija. Čovjek je pao s bicikla i nije disao niti pokazivao znakove života. To je priča s lijepim završetkom, pacijent se probudio u bolnici nakon sat vremena, nije znao gdje je i što se dogodilo u tom trenu. A ja, da mi nije bilo vozača hitne... Tehničar je odrađivao svoj dio posla, ja nisam znala što bih. Vozač me smirio, rekao mi: „Doktorice, vi ste na dišnom putu.“ Kada mi je to rekao, odjednom sam shvatila što moram raditi. Bila sam izgubljena, toliko ljudi oko mene, svi se deru, svi gledaju... U tom sam trenu shvatila gdje zapravo radim i koliko me izazova još čeka.
Hitna se u 2018. našla dva puta u medijima. Prvi puta, zbog slučaja mladića u Zaprešiću, a drugi puta zbog slučaja dječaka iz Metkovića. Današnji sustav podijeljen je na 21 zavod za hitnu medicinu u kojima djeluje 919 timova koji imaju na raspolaganju 484 vozila. U ovim zavodima ukupno djeluje više od 3000 djelatnika od kojih je 731 doktor medicine. Ovisno o sastavu tima, postoje T1 timovi koje čini liječnik specijalist hitne medicine i medicinska sestra ili tehničar te vozač, a takvih je timova ukupno 709. Timovi T2 sastoje se od medicinske sestre ili tehničara koji su se specijalizirali i vozača, a takvih je timova ukupno 205. Uz to, 31 je tim u dežurstvu dostupan za obavljanje hitne medicinske pomoći, prenosi Dnevnik.hr.
Svake godine, timovi hitne medicinske službe imaju oko 800 tisuća intervencija, od kojih 80 % nije hitno, a to pokazuju podatci Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu. Također, u centrima hitne medicine zaposleno je 706 djelatnika, od njih je 90 doktora medicine te 111 specijalizanata.
No, ono što se ne piše u medijima i što smo velikim dijelom krivi mi sami liječnici. Događa vam se da vam prijete kako će vas tužiti, dati u medije i slično jer ne želite voziti u bolnicu (gliserom) njihovo dijete s blago povišenom tjelesnom temperaturom ili slomljenom rukom. Postoje pojedinci kojima ne možeš objasniti da se u takvim situacijama ne radi o hitnom slučaju i da život nije ugrožen, jer takav pacijent može trajektom do bolnice. Kada je bilo kakav zdravstveni problem, mnogi gledaju samo sebe i nemaju razumijevanja.
U pravilu, s turistima nema problema i oni razumiju kada im kažeš da ih ne možeš voziti u bolnicu jer nisu hitan slučaj. I često se čude što se ništa ne plaća kada dođu na hitnu, a mnogi imaju i europsko zdravstveno osiguranje. No, i ako moraju platiti, nikada ne rade probleme. Barem ja nisam naišla na takav problem. Dok su naši ljudi nešto drukčiji po tom pitanju.
Iako sam nastojala otići na treninge i ispuhati se, s druge strane jela bih slatkiše i odlazila na pivo. To je bilo u hitnoj.
Sada je u Zavodu drukčije, stresa ima mnogo manje, čitam, treniram, družim se s prijateljima, sve stignem.
Koju biste ocjenu dali studiju medicine koji ste završili? Od 1 do 5
Vrlo dobar, 4.
Kako biste ocijenili kvalitetu dobivenog iskustva i znanja tijekom stažiranja?
Dobar, 3.
Koju granu medicine nikada ne biste željeli specijalizirati?
Hitnu i kirurgiju.
Na ljestvici od 1 do 10 koliko je stresan rad u hitnoj službi?
8
Na ljestvici od 1 do 10 koliko je stresan rad u epidemiološkoj službi?
3
Kada osobno birate, javne ili privatne zdravstvene usluge?
Kombiniram. Uglavnom liječniku privatne prakse, a ginekologu idem privatno jer ne moram čekati dugo.
Imate li policu dopunskog zdravstvenog osiguranja?
Imam. Radi se o 80 najdraže “bačenih” kuna.
U razgovoru s dr. Lucijom Knežević Žumbar, dotakli smo se odlaska mladih liječnika iz Hrvatske, studiranja medicine, rada u Hitnoj medicinskoj službi i Zavodu za javno zdravstvo.
Sve češće možemo čuti kako specijalisti, ali i studenti i specijalizanti medicine odlaze u inozemstvo, što vas je motiviralo na ostanak u Hrvatskoj i jeste li ikada razmišljali o odlasku iz Hrvatske?
- Razmišljala sam o odlasku. Nakon dva razgovora za posao, odnosno, nakon što sam se javila na natječaje za specijalizaciju i doživjela neuspjeh, pomislila sam da bih trebala pokušati otići negdje na englesko govorno područje i tamo nastaviti graditi karijeru. No, u tom razdoblju razmišljanja i proučavanja opcija, pojavio se natječaj za posao na istarskom Zavodu za javno zdravstvo, a to je bilo baš ono što sam priželjkivala i ta treća sreća bila je, za mene, stvarno sreća. Dobila sam posao i nadam se da ću ovdje nastaviti sa specijalizacijom epidemiologije.
Kontaktirate li s kolegama koji su nakon studija otišli van? Planiraju li se vratiti ili je li se već netko vratio?
- Desetak kolega s moje godine fakulteta otišlo je van. Moja dobra prijateljica živi i radi u Londonu, tamo specijalizira hitnu medicinu i anesteziologiju, nekoliko kolega je u Njemačkoj, Austriji...Drugi prijatelj, koji specijalizira anesteziologiju, često spominje kako će se vratiti, ali svaki mjesec kada dobije plaću, promijeni mišljenje. Često govori kako mu je jako naporno, ali zaboravi na sve kada vidi da je njegov svaki trud i prekovremeni sat nagrađen. I prijateljica koja je u Londonu ima u dugoročnim planovima povratak u Hrvatsku, ali prije svega postavila si je ciljeve u karijeri koje želi tamo ostvariti, tek nakon toga bi se vratila, a to neće biti tako skoro.
Kao prednost kolega i prijatelja koji rade kao liječnici u inozemstvu, Lucija Knežević Žumbar ističe visoku ili višu plaću i puno bolje uvjete rada.
Možete li usporediti prednosti i nedostatke za liječnike u Hrvatskoj i inozemstvu?
- Kolege koji su vani, svaki prekovremeni sat i sve što rade više od planiranog imaju plaćeno. Edukacija je puno bolja, primjerice, kolegica iz Londona putuje na usavršavanja i edukacije po Europi te kroz rad puno uči. Ona bez problema može nazvati svog mentora u bilo koje doba dana ili noći, ako je u nedoumici, on će doći i objasniti joj ili joj pomoći.
Kod nas je taj odnos između specijalista i specijalizanta malo drukčiji, nekada mentori pomognu, a nekada ne, tako da ponekada nije jednostavno jer odnosi nisu regulirani. Naravno, nije u svim bolnicama i na svim odjelima isto, imam osjećaj da mnogi imaju stav, kao, moramo svi proći to kao specijalisti, što mislim da nema previše smisla. Neke su bolnice i odjeli uveli pravilo da se može i trebalo bi se prijaviti, ako mentor nepravilno postupa prema specijalizantu i to je odličan pomak prema budućnosti.
U Hrvatskoj nedostaje liječnika, no koliko je jednostavno dobiti željenu specijalizaciju, kojim granama medicine nedostaje specijalizanata, a kod kojih se čeka u redu za specijalizaciju?
- Atraktivne specijalizacije poput kardiologije, dermatologije, oftalmologije i ginekologije uvijek su tražene. Za jedno mjesto javi se i deset liječnika. Dok, s druge strane za zahtjevne, a manje profitabilne, poput pedijatrije, hitne i radiologije, nije problem dobiti specijalizaciju. Razlikuje se od bolnice do bolnice i od grada do grada. U zagrebačkim je bolnicama uvijek veće zanimanje za specijalizacije od manjih bolnica u manjim gradovima.
Lucija Žumbar za specijalizaciju je odabrala epidemiologiju. Ova specijalizacija traje četiri godine i jedna je od kraćih specijalizacija. U odnosu na druge grane koje se sastoje od dijagnostike i liječenja, epidemiologija gleda širu sliku, utjecaja okoliša i uzročno-posljedične veze.
Specijalizirate epidemiologiju? Zašto ste baš ovu specijalizaciju odabrali?
- Još sam tijekom studija, nakon što sam slušala kolegij Epidemiologija, koji se poklopio baš s epidemijom ebole, odlučila da ću se baviti epidemiologijom. Zaintrigirao me to što se u epidemiologiji gleda šire od same dijagnostike i liječenja, utjecaj okoliša i društva na čovjeka, promatra se cijela populacija, a ne samo jedinka. Danas radi u Službi za epidemiologiju i nada se da će dobiti priliku specijalizirati ovo područje medicine.Dr. Lucija Knežević Žumbar (fotografija iz privatne kolekcije)
Kako izgleda specijalizacija epidemiologije?
- Prije svega, 10 se mjeseci radi u matičnoj ustanovi, dakle, u mom slučaju bi to bio Zavod za javno zdravstvo Istarske županije. Osim toga, u specijalizaciju je uključen i poslijediplomski studij epidemiologije.Lucija Žumbar trenutno je zaposlena u Zavodu za javno zdravstvo u Puli i ona pokriva cijelo područje Istarske županije, ali postoje i ispostave koje po gradovima pokrivaju okolna područja. Posao koji trenutno radi, većinom je terenski i uključuje cijelu Istarsku županiju. Udarni dio godine je turistička predsezona i sezona, između travnja i kolovoza kada se obavlja velik dio sanitarnih pregleda sezonskih radnika. Naravno, tu je i sezona gripe, odnosno, cijepljenja protiv gripe.
Kako izgleda radni dan jednog epidemiologa?
- Prošla je glavna navala sezonskog cijepljenja protiv gripe pa je i prošao jedan od najdinamičnijih dijelova godine. No, posao se sastoji i od terenskog rada. Ovisno o danu, već prije sedam uzimam auto i idem u Rovinj, Poreč ili neku treću ispostavu i radim sanitarne preglede, cijepljenja, obrađujem ubodne incidente, ankete. Također, obrađujemo i bolesti koje se pojavljuju kod životinja, vidjeti postoji li opasnost za ljude, primjerice trihineloza. Sanitarna inspekcija šalje dopis nama, a mi po potrebi izlazimo na teren.Lucija Žumbar, nakon završenog Medicinskog fakulteta u Rijeci, stažirala je u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici te je položila državni ispit. Nakon toga, ističe, izbor baš i nije velik, na početku karijere moguće je birati između obiteljske i hitne medicine. Tako se ona odlučila vratiti u rodni Zadar i pridružiti se zadarskoj hitnoj pomoći.
Kada ste odlučili da ćete studirati medicinu?
- Zapravo, moj je prvi izbor bila agronomija. Išla sam u srednju medicinsku školu, i nekako kroz razgovor s prijateljima iz razreda, odlučila sam da ću i ja probati, iako su mi govorili kako je to težak studij, kako je teško upasti i ostalo. Dan prije pisala sam prijamni za Agronomski fakultet u Zagrebu i znala sam da sam primljena, pa sam bez velikog opterećenja otišla na prijamni na Medicinski fakultet u Rijeci. I kada sam shvatila da sam i na Medicinu primljena bez plaćanja, odluka je pala. Još nije bilo državne mature te godine, pa nisam mogla prijaviti više studija koliko se sada može. Bili smo odlična generacija u srednjoj školi, prva u povijesti naše škole da je četvero učenika iz generacije upisalo Medicinu.Na četiri medicinska fakulteta u Hrvatskoj, Zagreb, Rijeka, Osijek i Split, godišnje se ukupno može upisati 585 studenata. Od toga, u Medicina u Zagrebu ima čak 300 mjesta, u Rijeci je otvoreno 130 mjesta i osam mjesta za strane studente, u Osijeku se upisuje 65 redovitih studenata i pet stranih studenata, dok u Splitu svake godine upisuju 90 studenata. Studij medicine traje šest godina, nakon čega je potrebno odraditi staž u trajanju od pet mjeseci i položiti državni ispit.
Osim dobivenih znanja, što vam se još tijekom studiranja posebno urezalo u pamćenje?
- Kao i svaki student, susrela sam se i s profesorom koji je bio problematičan, ali u globalu sam jako zadovoljna i dobivenim znanjem i profesorima. Naravno da su pojedinci inzistirali na nekim potpuno nevažnim stvarima, ali i to je dio studiranja. Malo je studenata na godini, tako da smo svi bili i ostali dosta povezani.Stažirali ste u Zagrebu, jeste li ikada osjetili da vas drukčije gledaju ili tretiraju, nego li kolege koji su završili studij medicine u Zagrebu?
- Imala sam nekada osjećaj da nas ne shvaćaju ozbiljno. Dodatno, ja sam studentica iz Rijeke, a dolazim iz Zadra, dakle, nemam nikakve veze sa Zagrebom. Nisu bili loši prema nama, nego, kao da su otpočetka znali da smo sada tu i da ćemo se kada odradimo staž vratiti u Rijeku ili Zadar. U principu, stažisti često doživljavaju kao da su višak. Primjerice, na ginekologiji smo radili statistiku u podrumu. Ako si malo agresivniji, guraš se i trudiš se istaknuti, onda ćeš možda i dobiti priliku.No, razumijem i liječnike, kada ti odjednom dođe 20 specijalizanata, više smetaju, nego li mogu koristiti. Lakše je u manjoj bolnici, tamo im trebaš i imaš priliku raditi svašta. Da sada moram ponovno na staž, odabrala bih Zadar.
Je li teže biti žena u medicini?
- Na razgovorima za specijalizaciju često pitaju jeste li udani, planirate li imati djecu i koliko i teže ćete dobiti specijalizaciju od muškarca. Pogotovo, ako ste udani, a nemate djecu.S jedne strane razumijem da neke specijalizacije zahtijevaju i fizičku snagu. Recimo, ne bih nikada mogla ovako sitna raditi u traumatologiji ili ortopediji, no za specijalizacije poput anesteziologije mi nije jasno zašto radije biraju liječnike od liječnica.
Tako da, u situacijama poput dobivanja specijalizacije, nije jednostavno kada si žena, a nekada je i problem što si udana i moraš razmisliti hoćeš li planirati ili hoćeš li reći da planiraš imati djecu u narednim godinama kada bi trebala još biti na specijalizaciji.
Rad u hitnoj medicinskoj službi vjerojatno je jedan od najstresnijih, što vam je bilo posebno izazovno?
- Na hitnu sam došla nakon fakulteta i staža i shvatila da ništa ne znam. Imala sam sreće pa sam prvih mjesec dana bila u turističkoj hitnoj, to je ambulanta i nije bilo toliko stresno, ali kako tijekom ljeta nedostaje liječnika, počela sam polako uskakati i na terenu. Pa, iz ambulante, gdje je sve nekako imalo svoj red i nema nekakvih prevelikih izazova, nađeš se na terenu...Najveći su mi izazov bili slučajevi s djecom, prometne nesreće... Sjećam se svog prvog terena u Zadru, bila sam na zamjeni liječniku koji je bio na godišnjem i samo sam radila kao „vanjska“ liječnica, dakle samo izvan bolnice. Treća intervencija toga dana bila mi je reanimacija. Čovjek je pao s bicikla i nije disao niti pokazivao znakove života. To je priča s lijepim završetkom, pacijent se probudio u bolnici nakon sat vremena, nije znao gdje je i što se dogodilo u tom trenu. A ja, da mi nije bilo vozača hitne... Tehničar je odrađivao svoj dio posla, ja nisam znala što bih. Vozač me smirio, rekao mi: „Doktorice, vi ste na dišnom putu.“ Kada mi je to rekao, odjednom sam shvatila što moram raditi. Bila sam izgubljena, toliko ljudi oko mene, svi se deru, svi gledaju... U tom sam trenu shvatila gdje zapravo radim i koliko me izazova još čeka.
Kako je izgledao jedan radni dan na hitnoj?
- Rad na hitnoj raspoređen je tako da ili se radi samo u ambulanti ili samo na terenu. Bilo da je riječ o ambulanti ili terenu, 80 % slučajeva nisu hitni.S kojim problemima su nehitni pacijenti najčešće dolazili na hitnu ili zvali hitnu pomoć?
- Dolazili su s temperaturom koja se pojavila prije pola sata, najčešće povišenom, ne visokom. Zatim, s bolovima u grlu, trbuhu, ljeti svaki drugi pacijent ima bolove u uhu ili začepljenje, osipe, previjanje rana... A sve to nije hitno. I onda u mnoštvu tih sitnih, dogodi se pravi slučaj, a naš stres je postojan.Hitna se u 2018. našla dva puta u medijima. Prvi puta, zbog slučaja mladića u Zaprešiću, a drugi puta zbog slučaja dječaka iz Metkovića. Današnji sustav podijeljen je na 21 zavod za hitnu medicinu u kojima djeluje 919 timova koji imaju na raspolaganju 484 vozila. U ovim zavodima ukupno djeluje više od 3000 djelatnika od kojih je 731 doktor medicine. Ovisno o sastavu tima, postoje T1 timovi koje čini liječnik specijalist hitne medicine i medicinska sestra ili tehničar te vozač, a takvih je timova ukupno 709. Timovi T2 sastoje se od medicinske sestre ili tehničara koji su se specijalizirali i vozača, a takvih je timova ukupno 205. Uz to, 31 je tim u dežurstvu dostupan za obavljanje hitne medicinske pomoći, prenosi Dnevnik.hr.
Svake godine, timovi hitne medicinske službe imaju oko 800 tisuća intervencija, od kojih 80 % nije hitno, a to pokazuju podatci Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu. Također, u centrima hitne medicine zaposleno je 706 djelatnika, od njih je 90 doktora medicine te 111 specijalizanata.
Po vama, koliko je organizacija hitne pomoći, konkretno u Zadru gdje ste radili, dobra? Ima li dovoljno timova i jesu li dobro raspoređeni?
- U Zadru, po mom mišljenju, ima dovoljno timova. Tu su i ispostave po mjestima, a ja sam konkretno bila u Kalima na otoku Ugljanu. Ljeti je jedan tim bio u turističkoj ambulanti, a jedan je tim sastavljen od vozača, medicinske sestre i liječnika bio na terenu. Zimi je jedan tim i to je bilo dovoljno. Naša je hitna pokrivala Ugljan i Pašman jer su spojeni mostom te dva otočića koja povezuje Lučka kapetanija. Odlazak do drugih otoka znači da nas u bazi nema oko sat i pol i da se dogodi bilo što ozbiljno u tih sat i pol u bazi, ne bismo stigli. Ali, vjerojatnost za to je vrlo mala, iako postoji. No, u godinu i pol nisam doživjela da se tako što poklopilo.No, ono što se ne piše u medijima i što smo velikim dijelom krivi mi sami liječnici. Događa vam se da vam prijete kako će vas tužiti, dati u medije i slično jer ne želite voziti u bolnicu (gliserom) njihovo dijete s blago povišenom tjelesnom temperaturom ili slomljenom rukom. Postoje pojedinci kojima ne možeš objasniti da se u takvim situacijama ne radi o hitnom slučaju i da život nije ugrožen, jer takav pacijent može trajektom do bolnice. Kada je bilo kakav zdravstveni problem, mnogi gledaju samo sebe i nemaju razumijevanja.
Za vrijeme turističke sezone i vaš je opseg posla nekoliko puta veći, s kojim se problemima najčešće pojavljuju turisti?
- Turisti dođu na godišnji odmor, pa zaborave na svoje zdravstvene probleme, zaborave ponijeti lijekove, zaborave koliko godina imaju i malo se precijene. Čest su problem upale uha i oka, opekline od sunca, osobito s malom djecom od nekoliko mjeseci.U pravilu, s turistima nema problema i oni razumiju kada im kažeš da ih ne možeš voziti u bolnicu jer nisu hitan slučaj. I često se čude što se ništa ne plaća kada dođu na hitnu, a mnogi imaju i europsko zdravstveno osiguranje. No, i ako moraju platiti, nikada ne rade probleme. Barem ja nisam naišla na takav problem. Dok su naši ljudi nešto drukčiji po tom pitanju.
Kako se u slobodno vrijeme nosite sa stresom koji se nakupi na poslu?
- I lošim i dobrim navikama. (Smijeh).Iako sam nastojala otići na treninge i ispuhati se, s druge strane jela bih slatkiše i odlazila na pivo. To je bilo u hitnoj.
Sada je u Zavodu drukčije, stresa ima mnogo manje, čitam, treniram, družim se s prijateljima, sve stignem.
Što mislite o Google dijagnozama i liječnicima?
- I sama nekada odem i čitam o simptomima i bolestima, ne vidim ništa loše u tome, do neke mjere. No pacijenti se pojave kod liječnika i zahtijevaju točno određenu obradu, jer su našli na internetu da im to treba. Primjerice, pacijenticu je jučer zaboljela glava, došla je danas i želi odmah na CT. Na kraju ode privatno i plati i ponovno se vrati liječnici s nalazima koji su sasvim u redu, a nije bilo potrebno.Za kraj, što kao buduća epidemiologinja možete reći o cijepljenju i protivnicima cijepljenja?
- Došli smo do toga da folk pjevačica sa završenom osnovnom školom govori o tome kako nije cijepila svoje dijete i ljudi više vjeruju njoj, nego li liječnicima. Liječnik nije stručna osoba, ali takozvani influenceri jesu i njihovo se mišljenje poštuje. Netko je mudar nekada rekao, kada vam se pokvari automobil, nećete pitati slavnu osobu što vam je činiti, nego ćete ići automehaničaru. Neka bude isto kada je u pitanju vaše zdravlje.Koju biste ocjenu dali studiju medicine koji ste završili? Od 1 do 5
Vrlo dobar, 4.
Kako biste ocijenili kvalitetu dobivenog iskustva i znanja tijekom stažiranja?
Dobar, 3.
Koju granu medicine nikada ne biste željeli specijalizirati?
Hitnu i kirurgiju.
Na ljestvici od 1 do 10 koliko je stresan rad u hitnoj službi?
8
Na ljestvici od 1 do 10 koliko je stresan rad u epidemiološkoj službi?
3
Kada osobno birate, javne ili privatne zdravstvene usluge?
Kombiniram. Uglavnom liječniku privatne prakse, a ginekologu idem privatno jer ne moram čekati dugo.
Imate li policu dopunskog zdravstvenog osiguranja?
Imam. Radi se o 80 najdraže “bačenih” kuna.
Podijeli:
Pogledaj i preostale tekstove
PRETRAŽI HALO-DOKTORE
Mjesto:
Slobodna pretraga:
Djelatnost: